slomljen
petak, 13.02.2009.
Koliko istine stane nekoliko riči
Pismo moja
iscidi sam dušu u tebe
i pustija te u svit
zbog jubavi moje, nesritne
da mi svitliš put dok tražin je
Svu lipotu svita
ja stavija san tu
u ovu šaku riči
u moju nevolju
i sudbinu
Da mi svitliš put
dok tražin je
jer ova duša dalje
bez nje više ne može
Pismo moja leti mi do nje
i šapni joj riči najlipše
da još uvik nosim za nju
posrid srca živu ranu
koju samo ona ličit zna
Svu lipotu svita
ja stavija san tu
u ovu šaku riči
u moju nevolju
i sudbinu
Da mi svitliš put
dok tražin je
jer ova duša dalje
bez nje vise ne može
Pismo moja leti mi do nje
i šapni joj riči najlipše
da još uvik nosim za nju
posrid srca živu ranu
koju samo ona ličit zna
Pismo moja
vjerovali ili ne
dan prvi
Slomljen, kako? emocionalno.
Kao osoba jednostavno prazan bezosječajan
jeste li ikada osječali toliku przaninu, osječaj da nikome
ili ipak nekome je iskreno stalo do toga što i kako osječate.
Vuče li ovo korjene negdje duboko u djetinstvu.
Nisam nekakav znanstvenik, tek običan čovjek koji očekuje možda previše od okoline i ljudi oko sebe ili sam ipak prezahtjevan sebičnjak koji pruža svima oko sebe premalo. Cijeloga života nastojim pružiti maksimum svima oko sebe, možda je to ključna pogreška koja me dovela do ovog osječaja praznine
ili se ipak nije imalo što isprazniti.
